Izazovi u upravljanju klimatskim migracijama

Ljudske migracije zbog promjena u okolišu prvi su i najstariji tip migracija uopće. Iako se predviđa da bi upravo klimatske promjene do sredine stoljeća mogle izazvati masovne migracije u šest svjetskih regija (podsaharska Afrika, južna Azija, Latinska Amerika, istočna i središnja Azija i Pacifik, sjeverna Afrika i istočna Europa), i dalje su u prvom planu migracije iz gospodarskih razloga i migracije izazvane ratnim sukobima.

Ocjenski izvještaj Međuvladinog panela o klimatskim promjenama (IPCC) iz 2023. godine jasno utvrđuje da se globalno zatopljenje ubrzava, za što su ljudi neposredno odgovorni. Valja očekivati da će klimatske promjene imati znatne učinke na okoliš, ponajprije u zemljama u razvoju. To povratno može biti okidač sukoba i raseljavanja ljudi.
Iako postoje milijuni ljudi koji su raseljeni zbog posljedica klimatskih promjena, još uvijek nema bilo kakve formalne definicije, priznanja ili zaštite prema međunarodnom pravu. Međunarodna organizacija za migracije je od 2019. godine definirala klimatske migrante kao „osobe ili grupe osoba koje su, uglavnom zbog iznenadnih ili progresivnih promjena u životnoj sredini zbog klimatskih promjena, u obavezi napustiti svoje uobičajeno mjesto boravka, ili izabrati to učiniti, bilo privremeno ili trajno, unutar države ili preko međunarodne granice.” Međutim, i dalje nedostaje međunarodno priznata i zajednička definicija klimatskih migranata i/ili izbjeglica. Nedostatak definicije i sustavnog mjerenja trendova vezanih za klimatske migracije otežava i sustavno kreiranje politike upravljanja tom vrstom migracija.

Sustav traženja azila ili utočišta definiran je europskim i nacionalnim propisima, a proizlazi iz Konvencije Ujedinjenih naroda o statusu izbjeglica iz 1951. godine. Međutim, sustav uspostavljen tom Konvencijom nije prilagođen toj vrsti migracija pa pogođenim migrantima preostaje jedino opća zaštita ljudskih prava.
Tome u prilog govori i slučaj iz 2013. godine, kada je muškarac s Kiribatija, Ioane Teitiota, zatražio status “izbjeglice zbog klimatskih promjena” prema Ženevskoj konvenciji o statusu izbjeglica i zatražio azil, postavši prva osoba koja je to učinila. I Visoki i Apelacijski sud Novog Zelanda odbacili su ovu tvrdnju kao neodrživu i 2015. godine Ioaneu Teitioti je odbijen zahtjev za azil na Novom Zelandu, a on je sa suprugom i djecom deportiran u svoju matičnu zemlju Kiribati. Međutim, 2020. godine, u svojoj prvoj, a time i povijesnoj presudi po žalbi pojedinca koji traži azil od posljedica klimatskih promjena, UN-ov Odbor za ljudska prava naveo je da zemlje ne smiju deportirati pojedince koji se suočavaju s uvjetima izazvanim klimatskim promjenama koji krše pravo na život. Ova presuda nesumnjivo postavlja nove standarde koji bi mogli olakšati uspjeh budućih zahtjeva za azil u vezi sa klimatskim promjenama.